7. ožu 2012.

Raspad salašarskog sistema*

Šta tema o salašima traži na stranicama o prirodi? Nadam se da ću vas ubediti da je i više nego na mestu upravo ovde!

Srbija je potpisnik Konvencije o predelu. Kako se priča koja sledi uklapa u taj potpis?


Moramo početi sa tužnom, ali poučnom životnom pričom. Dr Imre Harkai stručnjak za građevinu iz Vojvodine, i sam odrastao na salašu, napisao je lepu studiju o salašima Bačke Topole. Od studentskih dana marljivo je sakupljao materijal, pa je 1998. u izdanju Cnesa objavio "Salašarski sistem Bačke Topole".

Ne dugo nakon izdavanja knjige začula se vest o autorovoj tragičnoj smrti. Čulo se i to da je izvršio samoubistvo, da se obesio. Šta li ga je navelo na tragičnu odluku? Voleo je svoju struku, za svoj rad bio nagrađivan, naširoko držana predavanja su mu sa oduševljenjem primana...

Da li ga je dokrajčila depresija upravo zbog odumiranja njegove omiljene teme, salaša? Sasvim je moguće!

Ne može se o salašima govoriti bez suza u oku. Tragična vest o Harkaiju samo dodaje još jednu...

Salaš kao zeleno ostrvo u monotonom predelu agrarne pustinje
Naročito ko je onomad želeo da dođe do ovog pionirskog rada, dobijao je u knjižari sledeći odgovor: "Knjiga je nestala, preostali komadi su ostali kod autora... ali nemojte tražiti, od kada je on tragično preminuo nigde se nemože naći...". Nekako sam ipak došao do – u duhu Vojvođanskog multietnicizma* dvojezičnog – primerka. Upravo ova publikacija i prateća tragična vest potakli su me na bavljenje salašima i pisanje o njima.


Tradicionalni Vojvođanski salaš

Salaš je kao osnovni element predela dominirao Vojvođanskom ravnicom od pamtiveka - tačnije još od ranog srednjeg veka ovo je jedini način stanovanja malobrojnog stanovništva koje je preživelo pustošenje tatara, turaka i ostalih...

Harkaijeva knjižica nije samo izvor građevinsko-kulturoloških informacija o samim salašima, već obrađuje i istorijske aspekte. Čuveni salašarski svet okoline Bačke Topole - Szallasen von Topola - pominju austrougarski istoričari a i Ištvan Ivanji hroničar Subotice. Prema autoru između dva rata u opštini Bačka Topola bilo je 1900 do 2000 salaša!

Stari čovek iz Čantavira: "Pedestih godina je između Topole i Čantavira još bilo preko 200 salaša. Danas ih ima svega nekoliko. Svoj sam svojeručno srušio. Gotovo je sine, taj način života je odumro. A kakve li smo samo gozbe pravili. Ah, ti konji rani koje sam držao" (uzdah), "ti lovovi na srne i fazane... Partijski sekretar bi izašao sa nekim damama i ostalim svojim bitangama, a mi smo im pripremali gozbe i žurke... To je bio život."


Pećnica, često sa otvorenim dimnjakom, nalazi se unutar kuće, kao i štala. Praktično je rešenje, manji su troškovi loženja, bolje je i gazdi i životinjama.

Fotograf koji retko zalazi ovamo (!) zabeležio je salašarsku atmosferu 1941. godine


U sličnoj zgradi jedno kratko vreme živeo sam i sam. Sa strane štale znao bi da se prokopa i poneki pacov (nešto nisam nostalgičan za tim vremenima).

U okolini ovih slaša vrzmali su se i "haramije tog vremena" čuveni bećari konjušari (postoji i naziv "Bećarska dolina" priča sam za sebe), ali i autohtona goveda. Na feudalnom imanju Kraj-a (Kray) lokalna varijanta sivog mađarskog govečeta (Bos primigenius taurus hungaricus) bio je obična pojava.

Volovi sive mađarske rase vuku vršalicu
Dolazio je ovde i čuveni mađarski bećar Sandor Roža koga su nakon hvatanja dugo pokazivali Bečkom dvoru kao pobunjenika tipa "Robin Hud" koji je prkosio prezrenom mađarskom plemstvu. Stanovnici Novog Orahova pričaju da su u podrumu oronule kuće kod krajputaša na putu Tornjoš-Topola još tamo stara vrata čarde, gde je Roža dolazio da pije. Naravno, tragove te krčme našli bismo samo u osnovama ove na nju izgrađene kuće, koja ni sama nije novija.

...

Ne može se o izbledelom svetu salaša govoriti bez suze u oku. Onaj ko ne poznaje miris sveže košenog sena, stajnjaka, ko nije posmatrao živahne laste u toploj štali, ili nije putovao starim fijakerom možda još i ne zna šta je život. A to kažem ja, koji sam predstavnik mlađe generacije!

[Nastavlja se]

* Čim pre je i publikacija – u tradiciji multietnicizma – bila dvojezična, valjalo je da i mi postupimo u tom duhu. Iz praktičkih razloga, sve više se priča o povratku srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog, ali polemiku o tome prepuštam jezičarima, istoričarima i jugo-nostalgičarima (ali ne i političarima).
Neka mi hrvati, bunjevci i šokci oproste da nemam verziju na njihovim jezicima/dialektima, iako je salašarski život njima možda najbliži!

0 Komentari:

A blog többnyelvű, de nem minden nyelven található ugyanaz a tartalom. Próbáld a lenti fordítót.

The Blog is in three languages, but not all posts are translated. Use the translator when needed.

English posts Clanci na srpskom! Magyar cikkek