13. lip 2017.

Zaštita prirode u bivšoj Jugoslaviji – koncepti i posledice jedne ideologije

Marginalno tretiranje ekoloških problema kod nas ima svoju, rekli bi "tradiciju". Postoji jedan nasleđen, u naš politički sistem usađen mehanizam, od kojeg se ne može, ili radije, ne želi otstupiti. Taj mehanizam uvukao se u naš sistem još za vreme licemernog socijalističkog uređenja kada je država na očigled imala kontrolu nad svim aspektima društva. To je bio čuveni "narodni" period, kada je ravnopravnost naroda i narodnosti bio hipernaglašavan, kada su "narod" i uprava – koja je vodila politiku "ispred" i u "ime" naroda – bili u "savršenoj" ravnoteži. No, pored same korupcije (ili: ljudska urođena pokvarenost i grešnost) koju socijalizam i ideologija komunizma ili nisu uspeli da eliminišu ili nisu shvatali dovoljno ozbiljno, postojala je jedna velika "rupa" u sistemu koja je omogućavala, legalizovala uzurpiranje prirode i njenih resursa, a da to bude prikriveno (ili neznačajno) istom tom narodu.

Postojalo je lepo pakovanje sa spolja, ali je unutrašnja ideologija "sve pripada narodu" legalizovala uništavanje prirode. Naime, u socijalističkom sistemu sama priroda i sve što je stvorila nisu imali istu vrednost kao ljudski rad. Ljudski rad je bio superiorniji, jedino je čovek imao vrednost i time puno ideološko pravo da "ukroti" prirodu. A kada čovek "uređuje" nešto, makar svoju okolinu – tako su i zvali: "zaštita čovekove okoline" (ili u Hr "zaštita okoliša") – tada nastaju ozbiljni problemi.

Tako je ovaj period okarakterisan najvećim uništavanjem prirodne baštine ikada zabeleženo igde u ljudskoj istoriji (osim možda savremene kapitalistički potkovane krađe drveta Brazilskih prašuma). Za nepunih 5 decenija, od 1945. do devedesetih – barem u Vojvodini gde živim – uništeno je više prirode nego ikada: planski je uništeno pašnjačko stočarstvo, poorani su seoski i feudalni pašnjaci, pokosile šume i pretvorile u zasade klonske topole, iskopano je bezbroj kanala da bi se bare i mrtvaje isušile, nestao je kompletan salašarski sistem...

Komunistički raj

Komunisti su odmah krenuli u kroćenje "divlje" prirode u svim njenim aspektima: sekli su šume, isušivali bare, preoravali pašnjake, kopali odvodne kanale, obranjivali reke... Ukoliko je neki sistem pre njih započeo neke radove na tom polju, komunisti su to samo megalomanski usavršavali. U svemu su se morali pokazati boljim, naročito od kapitalističko-boljševističke feudalne rulje, da bi dokazali kontrast svoje ideologije.

Udesetostručeni su napori da se šume iskrče, bare isuše, livade uzoru i sve one zamene oranicama. U stvari, u Vojvodini je postojao plan da se sav raspoloživ prostor pretvori u monokulture – što se do danas uglavnom i ostvarilo. Ali tako je bilo širom istočnog sveta. Ravničarske zemlje kao Rumunija preorale su svaki pedalj zemlje, tako da danas gotovo i nemaju slatinske pašnjake, recimo (Srbija ih još ima). Zajedno sa SSSR kao nosiocem ideološke zastave, ideja je bila da se stvore monoparcele u kojima traktor kreće u oranje ujutro, a stiže da okrene novu brazdu i vrati se – uveče. Na ogromnom prostoru uništeno je svako drvce i uništen svaki žbun. Prostor je bio "uređen"...

Fizičke posledice vidimo i danas, ali da se vratimo na ideološke. Humanizam je bio otrov kojim je politika "zaštite čovekove okoline" (čak se i pojam "zaštita" vrtio oko čoveka) zatrovana. Ne humanizam u filantropskom i nekom drugom njegovom pozitivnom smislu, već jasno položena – već izvorno bolesna, negativna – ideologija sa čovekom kao centrom univerzuma. (Naravno, religiju je komunizam smatrao najvećim zlom, te se je pokušalo iskoreniti ideološkom zamenom za drugu, materijalističko-komunističku. Pošto, neko je rekao: izbačen je Bog, ali neko mora da zauzme njegovo mesto – pa čovek postade bog.)

Sve bi to i bilo lepo, da je čovek poštovao čoveka i njegov rad, kako je sistem napominjao. Pošto nije. Jer je sistem bio zasnovan na neizmernom licemerju. Istok (gde smo svi bili "drugovi") bio je bolji od zapada (gde su bogati beskrupolozno iskorištavali siromašne) samo utoliko, ukoliko je propaganda to uspela da proda. U komunizmu (ili jednopartijskom sistemu, kako su ga zvali da bi izbegavali tu na istoku sve istrošeniju reč) na papiru uvek je sve bilo u najboljem redu. A u realnosti, krađa i uništavanje državne svojine koja je ranije oteta od buržoazije bila je na usponu. Korupcija umesto da stane, kao da se čak i razvijala, usavršavala, baš kao i to "uređenje" prostora. (Prethodni feudalni sistem u monarhiji, uprkos svojim "grozotama" ipak je nacionalnu imovinu do datuma sačuvala, jer je čuvala svoje, pošto je privatna svojina bila poštovana.)

Bratstvo i jedinstvo... sloboda narodu... revolucionarna parola do parole koje nisu proizašle iz prave revolucionarne ideje, već su iskopirane iz Marksističkog priručnika. Možda je u startu postojao elan, ali sve što se sistematizuje i sili na narod ubrzo postaje šugavo. No i danas je slična stvar, samo što su novi ideolozi "demokrate" (donedavno okoreli komunisti) i razni pošteni "duhovni" ljudi koji u crkvi sede u prvim redovima i pale sveće – otišli još i dalje. Teži se privatizaciji, zapadnjačkom uređenju, ali se isto ta državna svojina (to jest ono što je u dronjcima ostalo od nje) na ovaj ili onaj način prisvaja, pa na kraju i ono što komunisti nisu uspeli da unište, biće dokrajčeno. Tako se danas rasprodaju i nacionalni parkovi, i rezervati, i čitava jezera, i planine, u bescenje. (Nije se jedanput desila "priča" da je staraoc rezervata prirode ilegalno dao u zakup državnu zemlju ili prodao državnu šumu privatnom licu da bi uspela da poseče stogodišnju šumu koja se u rezervatu legalno nije mogla poseći.)

Sve se to može zahvaliti ideološkom vaspitanju koje su ti ljudi ranije dobili.

Posledice jednog ideološkog perioda

Uvek je i nakon neke havarije identifikovan krivac, neki inžinjer, tehnolog ili direktor... ali zbog svog političkog položaja (uživajući zaštitu komunističke partije) nikada nije kažnjen. Pošto je svaka intervencija već u startu išla u pravcu da se pokore sile prirode, greške su i pravdane kao kumulativan efekat: bila je to "amortizacija" prirode u procesu. Sve se to pripisivalo pozitivnim naporima, sa tu tamo nekom greškom, a negativne posledice su uvek na kraju praštane. Bilo je dovoljno da iza otvaranja novih postrojenja stoji "revolucionarna" partijska ideja, da bi svaki fatalan eksperiment sa prirodom bio zataškan i ostao nedokumentovan. Revolucionarna industrijska postrojenja su gotovo sistematski pravile "havarije", uvek je postojalo nešto nedovršeno, gotovo nakon samog otvaranja nove fabrike one bi ispuštale otrove i potrovale reke. Suprotno od onoga što bi zdrav razum očekivao od "najpozitivnije ideologije" ikada od čoveka implemetirane. Da li je o bilo tako jer je "narod" seo u katedre, na mesta odgovorne odluke, a sumnjivi neučeni partijski kadrovi zamenili mesto nauke? Da li je školski sistem bio lošiji od današnjeg, "savremenog"? Mislimo da je bio čak i bolji, ali čovek nije bio bolji. Postojao je, kao i danas, taj famozni "ljudski faktor" koji (čak ni) socijalizam i komunizam nisu uspeli da obuzdaju...

U to vreme nije postojao naglasak na filterima, na zaštiti prirode, ako i jeste zakon se nemilosrdno, gotovo bezobrazno nije ispoštovao. Smatralo se da je priroda drugorazredna, da je resurs koji nije prioritetan. (Čak i danas se to javno kaže a na žalost i misli: tokom priključenja Evropskoj Uniji "zelene" teme biće poglavlje tek negde na kraju liste, imamo sto važnijeg da uradimo.) Tako je bilo u celom istočnom bloku.

Naravno shvatili su, da taj resurs nije beskrajan. Negde u naprednijem stadijumu socijalizma doneti su gotovo savršeni zakoni. Međutim oni nikada nisu bili poštovani. Kao da u tom društvu nije bilo moralnog shvatanja, bar što se prirode i pritiska na nju i zagađivanja tiče. Sve to zbog mentaliteta koji je već čvrsto bio izgrađen u čitavoj naciji: "sve je svačije, država (partija) je iznad svega, prirodu treba pokoriti i na njenom mestu stvoriti komunističku budućnost". O kakvoj apstraktno-tehnokratskoj budućnosti su oni sanjarili, o kakvom betonu i gvožđu na mestu šuma, reka i planina?

Prema ovakvom shvatanju, koje je subtilno i gradualno ugrađivano u "narod", u psihološkom smislu "priroda" (razumi: sve iskonsko, što je izvorno nastalo bez uticaja čoveka) samo utoliko je mogla da ima vrednost, u kolikoj meri potpomaže čoveka u njegovom radu i stvaranju njegovih ideja, koje naravno moraju da budu u skladu sa ciljevima marksizma i komunizma. (Pogledajmo studije iz tog vremena: isključivo se žali na probleme nedovoljne iskorišćenosti Nacionalih parkova za rekreaciju i turizam, koliko su lovni i ostali resursi neiskorišćeni, pa žaljakanje u varijacijama po temi koliko država gubi na tome.)

Šta to znači? Sačuvaćemo to jest "stvorićemo" delove prirode gde čovek može da izađe, da se odmara i rekreira, gde može da se oporavi od rada i odakle može zdraviji da se vrati u ostvarenje kolektivnog društvenog napretka. Takva mesta, kao što su Nacionalni Parkovi, prvenstveno su u službi čoveka i njegove rekreacije. Vara se onaj koji misli da je ukupno 14 nacionalnih parkova u Jugoslaviji (od kojih je samo jedan bio u Srbiji, pa se nakon raspada moralo stvoriti 5 novih*) proizašlo iz zaštitarsko konzervacione ideje! Jer smatralo se da ako tamo ima životinja, ili ih baš "mora biti" one suštinski služe za lov ili za neku blažu formu, manje agresivnu vrstu eksploatisanja. Eto vam vanredne važnosti lova u društvu iz kojeg "prirodnjački" lobi gotovo absencira. Kako i ne bi, kada sa takvom ideološkom pozadinom u podvesti, takvo društvo ne stvara ljude koji "jednostavno vole" prirodu ili imaju dovoljno moralne realnosti u sebi da sagledaju da priroda treba da ima slobodu da postoji tamo gde sama želi, i da je čovek već iovako napravio previše štete na ovoj planeti. Takvi ljudi, ako i postoje, bili su "izdajnici, strani plaćenici, bolesni ljudi, sanjari"... Ne uklapaju se u sistem koji ekploatiše i vlada nad prirodom. U samo-predodređeni i ponosni sistem, koji je ubeđen da čovek ima sve odgovore. U takvom društvu ne trebaju mislioci, država (partija) misli u ime svih nas...

Naravno i u tom društvu je bilo vanrednih ljudi intelektualaca, koji su znali šta je ekosistem i koliko je biosfera ranjiva... iako u premalom broju da bi imali uticaja. Njihov savet tražen je tek nakon havarija koje su partijske sile (predvođene praznoglavim inžinjerima ideologije) tokom svojih ludih intervencija napravile. Iza intelektualaca ekologa ostali su samo saveti, moljenja, poneka beleška u naučnim radovima. Bili su proroci u svom gradu, a nijedan prorok istorije nije dobro primljen među svojima.

Period istorije koji je za nama, ali čiji duhovi nas i dalje uhode. Period iz kojeg bi trebalo izvući pouke.


*Nacionalni parkovi u vreme bivše SFRJ: NP Sutjeska, NP Kozara, NP Durmitor, NP Biogradska gora, NP Lovćen, NP Plitvička jezera, NP Risnjak, NP Paklenica, NP Mljet, NP Mavrovo, NP Pelister, NP Galičica, NP Triglav, NP Fruška gora. Nacionalni parkovi stvoreni u Srbiji: NP Fruška gora, NP Kopaonik, NP Đerdap, NP Tara, NP šar-planina (efektivno na Metohiji).

0 Komentari:

A blog többnyelvű, de nem minden nyelven található ugyanaz a tartalom. Próbáld a lenti fordítót.

The Blog is in three languages, but not all posts are translated. Use the translator when needed.

English posts Clanci na srpskom! Magyar cikkek